S ponosom objavljujemo da su učenice naše škole sudjelovale na najvećoj i najznačajnijoj smotri učeničkog stvaranja – državnoj Smotri LiDraNo 2025. koja se za osnovne škole održavala u Vinkovcima od 5. do 7. svibnja.
Na državnoj razini u kategoriji radijskoga izraza sudjelovale su Ivana Balog i Lea Balog iz 5. c razreda s radio igrom maštovitog naslova „Pojedi sav špinat, Zlatokoso“. Njihova mentorica bila je učiteljica Dijana Kirić, a učenice su pokazale kako kreativnost i tehnička izvedba mogu sjajno funkcionirati zajedno.
U kategoriji literarnog izraza predstavljala nas je učenica 5. e razreda Nina Medlobi s radom „Ajde“ pod mentorstvom učiteljice Kristinke Vugrinec. Ninin rad izdvojio se iskrenošću i emotivnošću te je zasluženo dobio svoje mjesto među najboljih trideset literarnih radova u Hrvatskoj.
Boravak u Vinkovcima bio je nezaboravno iskustvo za učenice: sudjelovale su u radionicama, slušale druge mlade stvaratelje, savjete članova povjerenstava, gledale pojedinačne i skupne scenske nastupe te stekle nova prijateljstva.
Čestitamo našim talentiranim učenicama i njihovim vrijednim mentoricama na ovom velikom uspjehu! Još jednom su pokazale koliko je važno poticati kreativno izražavanje i ljubav prema jeziku, pisanju i stvaranju.
U nastavku možete pročitati literarni rad „Ajde“ Nine Medlobi.
AJDE
Majka je osoba koju se voli i poštuje. Ona nas je nosila devet mjeseci ispod srca, rodila nas, brine o nama. Uči nas da se znamo izboriti za sebe kao da smo ptičice koje još ne mogu izaći iz gnijezda.
Svoje slobodno vrijeme provodim upravo sa svojom majkom. Čitamo moje lektire i ponekad se ušuškam k njoj u krevet. Makar joj se to nekad nije svidjelo, popusti mi jer joj baka za mene kaže: ,,Ona je još uvijek mala i treba se pomaziti sa svojom mamom.“ Moje je srce na mjestu kada sam blizu mame, ali i svoje bake jer sam odmalena jako povezana s njima dvjema.
Moja mama je sretna kad osjeti da sam i ja sretna. Njene oči zatrepere, zaiskre i blago zasuze. Znam da bi mi htjela i puno toga reći, ali ne može. Ponekad razmišljam o drugoj djeci i njihovim mamama koje su zdrave i tada postanem tužna. Poželim da si jedna drugoj radimo frizure, da odlazimo u duge šetnje, da zajedno kupujemo novu odjeću, a kad se umorimo da sjednemo na sok. To je sada, nažalost, nemoguće, ali nadam se da će uskoro biti moguće. Sada samo zamišljam kako bi to izgledalo, zažmirim i snažnim zagrljajem stisnem mamu. Svoje suze pokušavam sakriti od nje da se ne zabrine i da ona ne bude tužna.
Prije par godina zamišljala sam svoju obitelj u budućnosti drukčije, ali dogodio se najgori dan u našim životima. Mama je doživjela moždani udar i ja sam to jako teško prihvatila. Tada nisam ni znala što to znači. Mislila sam da će to sve brzo proći, da će se mama oporaviti za nekoliko dana i da će sve biti po starom, no puno toga se promijenilo. Tata puno vremena provodi na poslu jer on zarađuje za našu obitelj. Sestra je sada u srednjoj školi, ima više obaveza i kasnije se vraća kući. Osjećam kao da smo se raspršili na sve strane. Sestra i ja imamo dogovor da smo iskrene i podrška jedna drugoj. Makar sada nismo puno skupa, znam da smo se zbližile.
Najviše pomažem baki jer ona je kod kuće i brine o mami. Mama i baka su mene nekad učile kako hodati, kako govoriti, kako se sama obući, kako se sama istuširati, a sad… Sad se sve okrenulo i ja pomažem mami da ponovo nauči govoriti, hodati, jesti. Često joj pripovijedam što se dogodilo u školi. Govorim joj samo lijepe stvari. Zajedno gledamo televiziju, a najviše volimo serije, utakmice i emisije o kuhanju. Tada maštam kako zajedno pravimo mađarice i čupavce. To su naši kolači.
Naša obitelj ugostila je još jednog člana, a to je gospođa koja nam pomaže. Sestra i ja je zovemo teta Mirjana. Ona nam pomaže u kućanskim poslovima, najviše oko mame, ali pomaže i meni oko zadaća, zajedno kuhamo i razgovaramo.
Jako mi nedostaju neke mamine riječi, izjave i nadimci koje mi je tepala, npr. Mišek, Ninika, Žabika… Htjela bih da me mama ponovo zove nadimcima. Sad mi ne bi išli na živce. Mama sada samo mrmlja i meni je toplo oko srca dok ju čujem. To su neke njene izmišljene riječi, ali za mene su lijepe. Baka mi je ispričala kako je mama jednog dana, nakon što ju je upitala hoće li popiti vode, izgovorila: „Ajde!“ Baš nisam bila kod kuće i nisam imala sreće da ju čujem, ali strpljiva sam. Čekam nove mamine riječi. Ajde, mama!
